Andrejev (Andreev) [andr’e'jif], Leonid Nikolajevič (Nikolaevič), ruski književnik (Orjol, 21. VIII. 1871 – Neuvola, Finska, danas Gorkovskoje, Rusija, 12. IX. 1919). Studirao pravo, surađivao u moskovskim novinama kao sudski izvjestitelj i feljtonist. Lektira su mu Dostojevski, Nietzsche, Schopenhauer. Novele objavljuje isprva u krugu oko Gorkoga, ali se s njime razilazi: dok krug oko Gorkoga gaji socijalnu analizu i prosvjed, dotle Andrejev naginje apstrahiranju socijalnih motivacija i naglašava nagon, podsvijest, amoralizam i razdrtost čovjeka suočena s kriznim vremenom oko 1905. Teme su aktualne: pobuna protiv sustava, terorizam (Gubernator, 1906), represija, socijalna bijeda. Ali njegove strukture ne iskazuju socijalne programe. Osuđenici na smrt u Priči o sedmero obješenih (Rasskaz o semi povešennyh, 1908), revolucionari i lopovi, izjednačuju se suočeni sa smrću; u tekstu Tama (T’ma) prostitutka nadvisuje etičkim stavom revolucionara; Crveni smijeh (Krasnyj smeh, 1904), pripovijetka o ratu, čitana u vrijeme rusko-japanskog rata, nije smještena u određeno vrijeme i prostor: reducirana su zbivanja i boje, ljudski značaj sveden na mahnitost stečenu na bojišnici. Stil je Andrejevljev ekspresivan, retoričan, naracija isprekidana, fabule svedene na najnužnije. U dramama likovi nisu individualizirani, oni predstavljaju opće tipove, pa je najkarakterističnija od njih, Čovjekov život (Žizn’ čeloveka, 1907), izvođena u Mejerholdovoj režiji. Važne su još drame: Prema zvijezdama (K zvëzdam, 1906), Car-Glad (Car’- Golod, 1908) i roman Saška Žegulev (1912). Andrejev je prevođen u hrvatskom tisku za života, čitao ga je i Krleža. Danas se smatra ruskim ekspresionistom.